Azijske države nastoje osigurati ugovore s kompanijama koje mogu dopremati gas iz različitih regija, dok proizvođači i trgovci pokušavaju smanjiti zavisnost od pojedinačnih izvora tako što ulažu u gasna polja i šire poslovanje na više tržišta.
Promjena strategije mogla bi ići u prilog proizvođačima izvan SAD-a i Katara, koji trenutno dominiraju budućim povećanjem svjetskih kapaciteta za proizvodnju prirodnog gasa. Katar je, međutim, pretrpio i štetu na svojoj infrastrukturi tokom rata.
Tajlandska državna kompanija PTT, naprimjer, razmatra nabavku gasa iz Omana, Sjeverne Amerike i zapadne Afrike. Dodatni podsticaj predstavlja i rast broja tankera za prirodni gas, kojih bi godišnje moglo biti izgrađeno još 70 do 80, što bi omogućilo veću fleksibilnost u izboru transportnih pravaca, prenosi Reuters.
Visoke cijene prirodnog gasa i potreba za pouzdanijim i raznovrsnijim snabdijevanjem poboljšavaju izglede novih proizvođača, među kojima su Argentina, Istočni Timor i Tanzanija.
Istočni Timor planira izgradnju dvije nove fabrike za proizvodnju prirodnog gasa, jedne kapaciteta pet miliona tona godišnje, povezane s dugo odgađanim gasnim poljima Greater Sunrise, i druge kapaciteta 1,5 miliona tona, koja bi koristila preostale rezerve s polja Baju-Undan.
Energetske kompanije istovremeno pokušavaju rasporediti ulaganja na veći broj projekata i zemalja kako bi smanjile poslovni rizik. Japanski Inpex posebno je usmjeren na razvoj gasnog polja Abadi u Indoneziji, za koje bi konačna investicijska odluka trebala biti donesena sredinom 2027. godine, prenosi Ekapija.
Kompanija dugoročno razmatra širenje poslovanja i na tržišta Sjeverne i Južne Amerike, uključujući SAD i potencijalno Brazil.
Promjena globalne slike snabdijevanja znači da se novi projekti očekuju u sve većem broju regija. Predsjednik kompanije Bechtel Paul Marsden smatra da će dodatne količine dolaziti iz istočne Afrike, uključujući projekte kompanija ExxonMobil i TotalEnergies u Mozambiku, zatim iz Saudijske Arabije i s američkog kontinenta.
Suština nove strategije industrije jeste da se rizik ne veže za nekoliko velikih proizvođača, već da se izvori gasa, ulaganja i transportni pravci rasporede na što više zemalja.
