Prema međunarodnom poređenju, u toj kategoriji BiH je uz države poput Nigerije, Mjanmara, Laosa, Etiopije i Ugande, dok je udio ovih troškova u većini razvijenih evropskih zemalja znatno niži.
Analiza portala „Visual Capitalist“, zasnovana na podacima Službe za ekonomska istraživanja Ministarstva poljoprivrede Sjedinjenih Američkih Država, pokazuje da se u BiH na hranu i bezalkoholna pića namijenjene kućnoj potrošnji izdvaja 31,9 posto ukupnih izdataka. Među 103 zemlje obuhvaćene istraživanjem, BiH zauzima 26. mjesto prema visini ovog udjela.
Kako BiH stoji u poređenju s Evropom?
Udio potrošnje namijenjen hrani u BiH znatno je veći nego u većini evropskih zemalja obuhvaćenih analizom.
U Rumuniji taj pokazatelj iznosi 23,9 posto, u Srbiji 23,3, Hrvatskoj 22,9, a Bugarskoj 22,3 posto. U Slovačkoj se za ovu kategoriju izdvaja 19 posto ukupne potrošnje, dok je u Poljskoj udio 17,8 posto.
U Italiji i Grčkoj hrana čini po 14,9 posto ukupne potrošnje, a u Sloveniji 14,2 posto. U Francuskoj taj udio iznosi 13,3 posto, u Španiji 12,8, a u Njemačkoj 11,5 posto.
Još manji udio zabilježen je u Austriji, gdje iznosi 9,9 posto, te u Švicarskoj sa 8,5 posto. To znači da je relativni udio potrošnje za hranu u Njemačkoj gotovo tri puta manji nego u BiH.
Na svjetskom vrhu nalaze se Nigerija sa 56,2 posto, Mjanmar sa 54,8 i Laos sa 53,9 posto. Nasuprot njima, najmanji udio zabilježen je u Singapuru, gdje iznosi 6,3 posto, te u Sjedinjenim Američkim Državama sa 6,4 posto.
Zašto građani u BiH izdvajaju veći dio novca za hranu?
Visok udio troškova za hranu ne znači nužno da su namirnice u određenoj zemlji najskuplje. Ovaj pokazatelj prije svega govori o tome koliki dio ukupne potrošnje domaćinstava odlazi na hranu i bezalkoholna pića namijenjene konzumaciji kod kuće.
Na taj odnos utiču visina prihoda, cijene proizvoda i način na koji domaćinstva raspoređuju svoj novac. Zbog toga je moguće da stanovnici zemalja s manjim procentualnim udjelom troše više novca na hranu u apsolutnom iznosu nego građani država s većim udjelom.
Ova razlika može se objasniti i Engelovim zakonom, ekonomskim principom prema kojem se s rastom prihoda obično smanjuje procentualni dio ukupne potrošnje koji domaćinstva izdvajaju za hranu. To ne znači da troše manje novca na namirnice, već da im, nakon podmirivanja osnovnih potreba, ostaje više sredstava za druge troškove i štednju.
Važno je naglasiti da međunarodno poređenje obuhvata hranu i bezalkoholna pića za kućnu potrošnju, a ne obroke u restoranima i kafićima. Zbog toga ovi podaci ne predstavljaju direktno poređenje cijena namirnica među državama niti pokazuju koliki dio plate svaki građanin izdvaja za prehranu.
