Dok korupcija cvate na svim nivoima vlasti se zadužuju, a prelikvidne banke zarađuju na štednji građana. Ukupni depoziti domaćeg sektora početkom godine iznosili su skoro 32 milijarde KM. Postavlja se pitanje, zašto Bosna i Hercegovina, po uzoru na Hrvatsku ne emitira narodne obveznice?
Novca ima, depoziti stanovništva, ali i privrede rastu.
“Naša bilansna aktiva je blizu 11 milijardi KM, osam banaka sa sjedištem u RS, preko 3500 zaposlenih, 8 milijardi depozita, najvećim dijelom građana i privrede. U cijeloj BIH taj sektor je preko 35 mlijardi KM, sa depozitima preko 30 milijardi”, rekao je direktor Agencije za bankarstvo RS, Srđan Šuput.
Uz rast kredita, rasli su i depoziti. Susjedna Hrvatska u julu je završila drugi krug izdavanja narodnih obveznica. Uz minimalan ulog i kamatu od 3,10 %, država trogodišnjom emisijom tih vrednosnih papira namjerava prikupiti 750 000 000 eura. I Slovenija se zadužuje uz pomoć građana. Zašto to ne rade nadležni u Bosni i Hercegovini?
“Vlade razmišljaju kao što je Hrvatska uradila da emituju obveznice, radi krpljenja budžetskih rupa. To u prevodu je strah kod ljudi koji imaju novac. Ja se sjećam da su moji roditelji kupovali obveznice koje je je Jugoslavija emitovala za potrebe određenih projekata”, prisjeća se ekonomista Zoran Pavlović.
Banke često oročenu štednju građana plasiranu po 3% kamate, ulože u trezorske zapise ili obveznice na berzi, koje, recimo u konkretnom slučaju emituje, Republika Srpska, vrlo često, po duplo većoj kamati od 6%.
Jasno je, banka novac građana proda državi po duplo većoj kamati.
“Novac je roba kao i svaka druga. To je roba s kojom se trguje. Samo oni koji umiju s njom da rade, kako prodaju automobile, televizore, tako prodaju i marke na tržištu. I da im to donese više novca nego da ga pretvaraju u zlatne pločice ili kupovinu nekretnine”, pojasnio je Pavlović.
Ako se dešava stres na međunarodnom tržištu, narodne obveznice mogu biti most za prevazilaženje krize. Ekonomista Damir Miljević navodi dva problema zašto se one ne emituju u BIH:
Prvo, to malo treba znati, a drugi problem je to malo treba htjeti”, naglasio je Miljević.
Neznanje ili nehtijenje, za Miljevića nema treće.
