Kada je 1965. godine pokrenuto obilježavanje Dana pismenosti, u svijetu je živjelo 3,5 milijarde ljudi, a oko 700 miliona bilo je nepismeno. Danas, sa više od 8 milijardi stanovnika, i dalje imamo između 750 i 770 miliona nepismenih starijih od 15 godina, odnosno 13% stanovništva je nepismeno.
To pokazuje da problem nije riješen, naročito u vremenu kada pismenost danas podrazumijeva mnogo više od čitanja i pisanja – kazala je u uvodnom izlaganju akademkinja Adila Pašalić Kreso koja je otvorila ovogodišnje obilježavanje 60. godišnjice Svjetskog dana pismenosti u Akademiji nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine, a čija centralna tema je ove godine bila ‘Pismenost za ljude, planetu i prosperitet’.
Prof. dr. Haris Cerić govorio je o funkcionalnoj pismenosti, podsjetivši prisutne na rezultate PISA istraživanja iz 2018. godine prema kojima je u BiH više od polovine petnaestogodišnjaka imalo problem s razumijevanjem pročitanog teksta. Prema njegovim riječima, problem je povezan i sa zastarjelim nastavnim programima, fokusom na memorisanje umjesto na razvoj kritičkog mišljenja i praktično rješavanje problema, kao i sa složenom i politiziranom strukturom obrazovnog sistema.
Među rješenjima je istakao kurikularnu reformu, kontinuiranu edukaciju nastavnika, rano razvijanje čitalačke pismenosti i ponovno učešće BiH u međunarodnim istraživanjima poput PISA-e. Cerić je posebno upozorio: “Određenim politikama odgovara odsustvo egzaktne procjene znanja, jer lakše je manipulirati nepismenima.“
Upravo ova rečenica otvorila je jedno od ključnih pitanja susreta: šta danas znači biti pismen u društvu u kojem smo svakodnevno izloženi ogromnoj količini informacija, digitalnim tehnologijama, društvenim mrežama, vještačkoj inteligenciji i različitim oblicima manipulacije?
Svjetski dan pismenosti obilježava se 8. septembra širom svijeta od 1967. godine, s ciljem podsjećanja na ključnu ulogu pismenosti u stvaranju pravednijih, mirnijih i održivijih društava. Pismenost je temeljno ljudsko pravo i osnova za ostvarivanje drugih prava, većih sloboda i aktivnog učešća u društvu. Ipak, globalna slika i dalje je zabrinjavajuća. Prema podacima UNESCO-a, najmanje 739 miliona mladih i odraslih širom svijeta nema osnovne vještine pismenosti, dok četvero od desetoro djece ne dostiže minimalni nivo čitalačke pismenosti.
Tokom šest decenija poimanje pismenosti značajno se promijenilo. Od sposobnosti čitanja i pisanja, savremeno razumijevanje pismenosti proširilo se na informacijsku, digitalnu, medijsku, funkcionalnu, socio-kulturnu, kritičku i umjetničku pismenost, uz sve veći naglasak na cjeloživotnom učenju.
Prof. dr. Marina Katnić Bakaršić, dopisna članica ANUBiH govoreći o temi ‘Pismenost za pismenost’, ukazala je na to da osnovna sposobnost čitanja i pisanja nije dovoljna za razumijevanje složenih poruka savremenog društva.
“Za uspješnu komunikaciju važno je razumjeti različite stilove govora, ali imati i kompetencije da pišete određenim stilom. Osnovna pismenost nije dovoljna za razumijevanje ni političkih govora i lakše je manipulirati onima koji nemaju znanje“, istakla je Katnić Bakaršić.
Prof. dr. Senada Dizdar govorila je o temi ‘Od informacijske do kritičke pismenosti’, posebno se osvrćući na nove izazove koje donose digitalne tehnologije i vještačka inteligencija.
“Vještačku inteligenciju možemo ignorisati, ali ne možemo negirati“, poručila je Dizdar, ističući potrebu da se obrazovni sistem prilagodi novim tehnologijama i generacijama koje odrastaju u drugačijem informacijskom okruženju.
Doc. dr. Amina Isanović govorila je o ‘Kritičkoj pismenosti – temelju obrazovanja za održivost’, naglašavajući potrebu razvijanja sposobnosti da se informacije ne samo primaju već i preispituju.Kritička pismenost, prema njenom pristupu, podrazumijeva preispitivanje namjera autora, čitanje ‘između redova’, traganje za izvorima i razumijevanje sadržaja koji nije nužno dio dominantne komunikacije.
Govoreći o socio-kulturnoj pismenosti, prof. dr. Sarina Bakić naglasila je da čovjek ne živi samo u svijetu prirodnih zakonitosti već i u svijetu kulture.
“Bez kulture čovjek bi bio tek još jedna vrsta pavijana i kulturi dugujemo svoju ljudskost“, poručila je Bakić, ukazujući na potrebu da kultura bude sastavni dio obrazovanja i razvoja pojedinca.
Prof. dr.Mirjana Mavrak govorila je o ‘Cjeloživotnom učenju za nove vidove pismenosti’, naglašavajući da pismenost nije izolovana sposobnost koju čovjek jednom usvoji. Pismenost, prema njenim riječima, ne znači samo znati čitati i pisati, već ono što vidimo razumjeti, protumačiti, povezati sa vlastitim iskustvom, verbalizirati i na kraju primijeniti u praktičnom životu.
Na kraju susreta, prof. dr. Amir Pušina istakao je da trebamo vratiti umjetnost u škole govoreći o važnosti umjetničke pismenosti, postavljajući pitanje kako u obrazovanju ponovo otvoriti prostor za kreativnost, umjetnost i estetsko iskustvo, naglašavajući važnost čitanja, stvaranja i razvijanja umjetničkog senzibiliteta u obrazovanju.
Pod temom ‘Pismenost za ljude, planetu i prosperitet’, članovi Odjeljenja društvenih nauka i Odjeljenja humanističkih nauka, zajedno sa članovima odbora koji djeluju pri Akademiji nauka i umjetnosti BiH, razgovarali su o pismenosti koja danas daleko nadilazi tradicionalno razumijevanje čitanja i pisanja te ukazali na historijski razvoj razumijevanja pismenosti i potrebu da ona postane jedan od prioriteta obrazovnih i naučno-istraživačkih institucija.Jer pismenost nije samo sposobnost da pročitamo svijet. Ona je sposobnost da ga razumijemo i da u njemu odgovorno djelujemo.
